VELEBITSKE PUSTOLOVINE: Veliki Sadikovac – Mala Konjevača – Velika Konjevača

Nedjelja. Dan k´o stvoren za cjelodnevno izležavanje. Ne i u našem slučaju.
Rano ujutro budi me mobitel. Iako nevoljko, javljam se na isti, a s druge strane čujem sestrin polusneni glas: „Idemo li na planinu?“ Mahnito ustajem iz kreveta i potvrdno odgovaram.
Oblačim se, spremam ruksak, ića i pića, čokolade. „Nikad ne znaš kad će ti šećer past.“ Gojze na noge i izlet može početi.
Uz kratke pregovore, odlučujemo se za Veliku Konjevaču. S nadmorskom visinom od 1381 m, V. Konjevača je vrh koji pripada južnom dijelu Velebita, a do iste se dolazi iz smjera stare Terezijanske ceste, koja počinje kao lijevi odvojak kod mosta na cesti u Brušanima. No, mi se odlučujemo za drugu, po nama lakšu varijantu. Plan je popeti se na Veliki Sadikovac (1286 mnv), istaknuto brdo jugoistočno od Oštarija, iza kojega se nalazi Konjevača.
Polazište nam je prijevoj Takalice, mjesto na početku Oštarijskog polja, odakle cesta počinje silaziti prema Gospiću. Parkiramo se, obavljamo zadnje pripreme i ulazimo u šumu, kojom nas vodi dobro vidljiva markacija i ugažena staza.
Staza nije osobito naporna, a izlaskom iz šume otvaraju se očaravajući pogledi prema Takalicama, Brušanima, ali i obližnjim vrhovima.

Uspon je trajao nešto manje od sat i pol´, uz sva stajanja, slikanja i odmaranja. Pedesetak metara od samoga vrha, s lijeve strane staze nalazi se široka i duboka jama. Prolazimo kraj nje i veselo kročimo na vrh.

Lakši dio puta smo svladali. Kratko odmaramo na Sadikovcu, a nakon toga nastavljamo prema cilju. Markacijom se dalje spuštamo na drugu stranu planine i dolazimo podno same Konjevače. Uzevši u obzir sve vrhove na kojima smo do sada bili, dolazimo do zaključka da je Konjevača jedan od zahtjevnijih i strmijih. Na kamenitijem dijelu staze uočavamo prekrasni planinski božur, a uz stazu podno samoga vrha nailazimo na ogromne količine medvjeđeg luka.

Mokro lišće koje nas prati većim dijelom staze nam također ne olakšava uspon, ali, uz velike napore, učestalije odmore i korak po korak ipak stižemo do grebena i lakšeg dijela uspona. Markacija nas usmjerava desno, prema V. Konjevači, no pogled nam privlače oznake za Malu Konjevaču, koje vode lijevom stranom grebena.. U trenutku se dogovaramo i odlučujemo osvojiti i nju, a nakon samo desetak minuta hoda ponosno stižemo na vrh Male Konjevače (1338 mnv). Ostajemo očarani impozantnim pogledima usmjerenim prema ličkoj strani planine.

Nakon kraće pauze, vraćamo se nazad i, prateći greben i markaciju, napokon dolazimo na Veliku Konjevaču. Vidjevši pogled, zaboravljamo na sve muke i težinu uspona. Zadovoljno uživamo u vidicima na Jadransko more i velebitske vrhove, koji sežu sve do Šatorine na sjeveru, ali i Svetog brda na jugoistoku. O Dabarskim kukovima i ostalim obližnjim vrhovima da ne govorimo. Također, pogled se pruža i prema Gospiću.

Odmor, jelo i piće, fotkanje i bura nas tjera nazad. Pažljivim i sporim koracima silazimo do prijevoja između Konjevače i Sadikovca, gdje se spaja i staza koja vodi iz smjera Brušana. U tom trenutku odlučujemo da ćemo se spustiti njome, a usput organizirati prijevoz od Brušana do auta. Zbog velikog nagiba, od vrha Konjevače do Brušana nam je trebalo čak 2 i pol´ sata. Naposljetku, živi, zdravi i sretni izlazimo na glavnu cestu baš u trenutku kada nailazi prijatelj, s kojim smo ugovorili „taksiranje“ do našeg limenog ljubimca. S prijeđenih oko 17 km, umorni, ali zadovoljni odlazimo kući, na hladno pivo i toplu večeru.

Ana Borovac