VELEBITSKE PUSTOLOVINE – Šatorina

Zaokupljena kišnim kapima koje udaraju o prozor sobe, razmišljam o zadnjem velebitskom izletu i načinu na koji da vam ga najbolje opišem.
Ponedjeljak. Tmurno jutro u Gospiću ne obećava previše. Velebit je nestao u zagrljaju magle i svjesne činjenice da nas na planini ne čekaju nikakvi vidici, prijateljica i ja ipak odlazimo na dogovoreni izlet na Šatorinu.
Sa svojih 1624 mnv, Šatorina je najveći vrh Srednjeg Velebita, a kao takav pruža očaravajuć´ pogled na more, kao i ostale velebitske vrhove (u prvom planu na Veliki Kozjak i Dabarske kukove). Prema izvorima, vrh je dobio ime po drvenom šatoru, kojeg su tijekom mjerenja gore postavili geodeti, no ipak je vjerojatnije da je ime nastalo zbog samoga brda, koje uvelike nalikuje na šator.
Nakon već rutinskih priprema i spremanja, krećemo na put, a on nas vodi prema Štirovači (1100 mnv), posebnom rezervatu šumske vegetacije, koji se nalazi u južnom dijelu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, a do kojega dolazimo iz smjera Donjih Pazarišta. Sa izvorom pitke vode, Štirovača je nezaobilazna lokacija svakog našeg izleta koji vodi u smjeru NP Sjeverni Velebit, a tako je bilo i ovaj put. Nakratko se zaustavljamo i opskrbljujemo hladnom vodom, a zatim razrađujemo daljnji plan.

Iako se do Šatorine može doći iz više smjerova i sa više staza, mi se odlučujemo za onu iz Dokozine plani. Dokozina plan je planinska livada do koje ćemo doći automobilom, kako bi, zbog nepovoljnog vremena, maksimalno skratile vrijeme uspona do vrha.
Pozdravljamo Štirovaču, sjedamo u auto i nastavljamo vožnju u smjeru Krasna, ali već nakon četvrtog kilometra, kod planinske kuće Mrkvište, skrećemo lijevo, na makadamku cestu koja vodi prema Velikom Alanu. Nakon nešto više od dva kilometra vožnje „alanskim makadamom“ opet nailazimo na lijevi odvojak ceste, na čijem početku je otvorena rampa, a kojom dalje nastavljamo prema početnom cilju, Dokozina plani.

Nakon kratke vožnje, s lijeve strane ceste nam se pružio, iako maglovit, lijep vidik na Štirovaču. Laganom vožnjom, nakon desetak kilometara od skretanja s „alanske ceste“, stižemo na cilj, gdje, kod još jedne otvorene rampe na cesti, parkiramo auto.

Prateći markaciju, započinjemo uspon prema Šatorini. Zbog blagog nagiba, dobro označena staza uvelike podsjeća na Premužićevu, što nam svakako olakšava put.

Kako odmičemo od Dokozina plani, tamošnja crnogorična šuma prelazi u bukovu, a probivši se i kroz nju izlazimo na čistinu, gdje nam se otvara pogled na obližnje planine u magli. To nas ne pokolebava i nastavljamo dalje.

Odmičemo zavojitom stazom i nailazimo na pojas bora krivulja, patuljastog planinskog bora koji raste u obliku grma ili malenog stabla i posebno je prilagođen oštroj klimi, zbog čega i čini najviši pojas šumske vegetacije.

Staza je i dalje nestvarno blaga, a prošavši bor krivulj, izlazimo na travnati dio, gdje markacija spiralno ovija planinu i tako nas dovodi do vrha u, za nas, rekordnom vremenu nešto manjem od sat vremena. U pogled nam upada geodetski stup na vrhu, kraj kojeg sjedamo i zadovoljno odmaramo.

Iako nam je povremeno davalo znakove, sunce se nije uspjelo probiti kroz maglu i ostajemo uskraćene za neke bolje vidike. Pogled nam se pruža do susjednog Matijević Brijega i obližnjih vrhova. Naposljetku, magla prikriva i njih.

Par slika, puno hrane, malo odmora i naleti vjetra, kao i sve veća magla, ispraćaju nas s vrha. S obzirom da je ljubav prema Velebitu jednaka u svim godišnjim dobima i po svim vremenskim uvjetima, zadovoljno napuštamo planinu i ostajemo očarane njenom surovošću. Također, obećavamo joj da ćemo se vratiti, nekim ljepšim danom zbog nekog ljepšeg pogleda.

Silaskom s vrha odlazimo nazad do Mrkvišta i asfaltnog dijela ceste, a pošto moje osobno pravilo glasi da se ne vraćam istim putem, osim ako baš ne moram, odlučujemo se na povratak kući preko Krasna, a potom i preko Kosinja. Nakratko stajemo u Krasnu, posjećujemo svetište Majke Božje od Krasna, pozdravljamo velebitskog prijatelja koji živi gore i prije sumraka nastavljamo put kuće.

Ana Borovac