‘Ko to tamo kopa???

Stara dalmatinska izreka kaže: „Bolje svašta izist, neg’svašta reć’“. Univerzalna je to istina kojom se može definirati mnoštvo situacija u današnjem hrvatskom javnom prostoru. Budući da se neki mediji još nisu koncepcijski i mentalno izvukli iz II. svjetskog rata i poraća, ne čudi zadnji tekst u Novostima.

Istina je istina, pisana na latinici ili ćirilici. To bi trebali znati i oni koji pišu u “Novostima”, mediju koji bi trebao shvatiti da se kao glasilo srpske nacionalne manjine nepotrebno solidarizira s počiniteljima poslijeratnih zločina. Ti zločini došli su na kraju. Bili su brutalni i masovni. Počinjeni su nad Hrvatima. Jako je ružno i gotovo iracionalno kada se njihovo postojanje osporava u tjedniku srpske nacionalne manjine čak i u trenutku kada ostaci nađeni u masovnim grobnicama govore suprotno. A iznimno je štetno kada se juriša na one koji istinu izgovaraju i to riječima iz kojih doslovce sukljaju proplamsaji koji nadilaze frustraciju i prelaze u mržnju. Takvu da se čovjek zapita, da su ona vremena, bi li i onaj tko o istini govori bio vezan žicom.

Tako se njihovom svjetonazorskom displeju u zadnjem broju pojavljuje nova aura povijesno poremećene geometrije. Jako su ih zasmetale riječi župana Ličko-senjske županije Ernesta Petryja jer je obznanio da je u Gospiću započela ekshumacija posmrtnih ostataka osoba likvidiranih 1945. godine. Pri tome u duhu kreposnih jugonostalgičara poručuju kako je župan „koristeći više nego neprimjeren rječnik, prvi čovjek Like je partizane, osloboditelje Gospića, nazvao “zločincima s petokrakom na čelu” koji su, prema njegovom mišljenju, “u ime nekog tzv. oslobodilačkog antifašizma, javno i potajno vješali, klali i strijeljali po unaprijed osmišljenom planu”.

Vratimo se primjeni izreke „bolje svašta izist’, neg svašta re攓. Da bi se pisalo o nekoj temi svakako valja imati zaokruženu i istinitu informaciju o onome što želite napisati, a u svakom slučaju informacije lišene političke aure krcate neznanjem. Gospićani su desetljećima potiho i u rijetkim prilikama spominjali to „oslobođenje“ iz travnja 1945. Prije nego li su partizanske brigade ušle u Gospić, lokalni partizani održali su sastanke na kojima su prema sjećanju ili uz kvazi-informacije pravili „listu za odstrjel“. Taj popis bio je većim dijelom sačinjen po principu preventivne likvidacije, nego je odražavao pravo zločinačko il ideološko stanje stvari na terenu. Išlo se toliko daleko da su čak i neki partizani Srbi govorili kako to što planiraju provesti nakon ulaska u Gospić nije u redu jer „ispast će da ubijamo ljude po krsnom listu“.

Zato mnogi Gospićani danas smatraju da je 4. travnja 1945. dan pada, a ne oslobođenja grada. Partizani su imali nepisano pravilo po kojem“svaka kuća mora dati glavu“. U slučaju da su u nekoj kući ili obitelji svi bili lišeni sumnji, ili je kuća ostala prazna, tada je u sljedećoj kući trebalo ubiti dvoje članova.

Prijeki sud formiran je u Gospiću početkom srpnja 1945. i radio je svakodnevno jer „nema odmora dok traje obnova“. Vodio ga je Marko Vujnović iz Divosela. Do tog vremena već su likvidirani mnogi civili, ljudi koji s ratom nisu imali dodirne točke, ili im je u najgorem slučaju netko od daljine rodbine bio mobilizirani domobran. U tzv. laufgrabama oko Gospića ubijani su i bacani čak i dječaci, u Kaniži jedna trudnica, svećenici, stari i nemoćni.

Treba navesti primjer iz Mušaluka, način na koje se provodilo to ideološko sljepilo. Kada su u ljeto 1945. partizani došli u selo da bi pokupili „narodne neprijatelje“ na jednoj livadi stoku je čuvao 16. godišnji Nikola Binički, retardirani mladić koji se cijeli rat nije odvajao od obitelji.

-Đe si ti bio ’41., bilo je pitanje političkog komesara na koje
Nikola nije znao odgovoriti. Odveden je i ubijen na lokalitetu Pazariške plantaže. Odgovor koji Nikola nije znao reći je: imao sam 12 godina.

Kome danas smetaju ekshumacije dijelova Gospića? Svakako bi trebao još dublje zakopati istinu po kojoj je 1945. godine poluprazni grad sa najmanje 1500 žrtava platio to „oslobođenje“. O tome je gotovo enciklopedijski, potkrijepljeno brojnim faksimilima prijekog suda, kao i izjavama svjedoka, u svojoj knjizi opisao Gospićanin Ivan Vukić. Žrtve su pokapane u Gospiću na četiri lokacije, zatim u Jasikovcu, Vrebačkoj i Pazariškoj plantaži, na Starom Ličkom Osiku… Vjerojatno ti povijesni medijski stručnjaci pretplaćeni na ekskluzivnu istinu niti ne znaju za neke navedene toponime jer predstavljaju im sablasne atavizme. Ili nekome smetaju činjenice da su sve žrtve bile prije likvidacije vezane žicom na leđima. Neki su bili likvidirani metkom, maljem ili većim čekićem, nožem… Jedna od ljudskih tekovina jest činjenica da je svaki čovjek zaslužio označeno mjesto gdje je sahranjen. Žrtve gospićkog poraća tek će nakon gotovo 80 godina počeka imati to pravo.

Da bi se sakrila većina stratišta i tragovi zločina u Gospiću, žrtve je trebalo dodatno poniziti pa je na jednoj masovnoj grobnici sagrađen javni WC. Sve ove žrtve likvidirane su u vrijeme mira. Kada se Novosti vole „hvatati za slamku“ i spominjati ustaše, treba reći da su, vojnički gledano, ulaskom u Gospić partizani zatekli napola prazan grad. Ono malo ustaša i domobrana zatečenih u Gospiću naivno su vjerovali da će ih „osloboditelji“ poštedjeti jer ta zarobljena vojska nije u ratu činila zločine. Oni koji su doista trebali biti suđeni zbog počinjenih zločina pobjegli su iz grada na vrijeme ili poginuli u višednevnim borbama. Sudeći po svemu nekome je „ideološki lajbek“ postao malo tijesan pa puca po šavovima. U životu inače nema crno-bijelih slika. Čine ga nijanse, tamnije ili svjetlije.

Čini se kako i je nekome u interesu da i 76 godina nakon stravičnih zločina dokazi genocida nad gospićkim Hrvatima ostanu pod zemljom, a da žrtve ni pred blagdan Svih svetih ponovno nemaju svoj mir.

L. O.

https://www.portalnovosti.com/zupanov-anti-antifasizam

‘Ko to tamo kopa???